LocationsReforma sistema za srećnije djetinjstvo i lakši život
August 25, 2022
Balša Marljukić
Uz topao i širok osmijeh, desetogodišnji Balša Marljukić uči Brajevo pismo, vozi trotinet i igra šah. „Kad porastem, volio bih da budem učitelj šaha i da učim djecu, kao što i mene uče. Ne bi mi smetalo da učim one koji ne vide kao ja“, priča Balša.
Balša je sa pet godina, usljed teške bolesti, u potpunosti izgubio vid.
Od tada su bolnice, šalteri i papirologija neizbježan dio njegovog života. Dok vuče poteze na šahovskoj tabli i smišlja kako da pobijedi, on i njegova mama Dragana Joksović i u stvarnom životu rade sve da Balša ostvari svoja prava.
Balša Marljukić i mama Dragana Joksović
Prema posljednjem popisu, u Crnoj Gori čak 11% građana ima poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog dugotrajne bolesti, invaliditeta ili starosti. Dok žive, studiraju, rade, suočavaju se sa brojnim barijerama – komplikovanim procedurama, nedostatkom informacija, ali i predrasudama društva. Da bi ostvarili većinu svojih prava, moraju da prođu kroz duge procedure i brojne komisije za procjenu.
„Niko nas nikad nije uputio niti nam pomogao, makar da kaže – tako ti je lakše, taj papir donesi, ovdje možeš to da završiš. Morala sam da idem od šaltera do šaltera i da molim da mi neko objasni“, priča Dragana.
U Crnoj Gori postoji više od 30 komisija. Kriterijumi na osnovu kojih odlučuju razlikuju se i često nijesu ujednačeni. Na primjer, da bi ostvarila tek jedno od svojih prava, osoba često mora proći istu komisiju više puta.
„Za istu stvar sam morala više puta da idem na komisije, a tada nam se niko ne posveti. Na kraju su malo bolje pogledali dokumentaciju i konačno nam odobrili ličnu invalidninu“, priča Dragana.
Slađana Dakić na radnom mjestu
Slađana Dakić se suočava sa sličnim problemima. Ona radi kao asistentkinja kostimografa i voli svoj posao, ali da bi usavršavala svoje vještine i znanja, potreban joj je slušni aparat. Iako je za aparat već dva puta aplicirala, čeka ga gotovo dvije godine.
„Zahtjev sam predavala dva puta, jer prvi put nijesam bila dobro informisana. To je za mene stresno, jer se bojim da ga neću dobiti u kratkom roku, a jako mi je važan. Bez njega otežano funkcionišem na poslu, iako imam podršku i razumijevanje kolega“, kaže Slađana.
„Na komisiju za procjenu invaliditeta sam čekala duže od godinu dana. Proces je dug, stresan i iscrpljujuć.“
Ni sami dolazak na komisiju nije bio ništa prijatniji – gužva, uzak hodnik, buka koja je njoj otežavala da čuje kada je prozovu.
„Kada sam ušla, dva ljekara su samo tražila da im priložim dokumentaciju, bez pitanja. Nijesam očekivala da komisija tako izgleda, s obzirom na to da sam je dugo čekala. Voljela bih da sam na ljekarskoj komisiji doživjela malo drugačiji pristup, da su mi objasnili šta je procenat od 60 odsto invaliditeta koji mi je određen. Ohrabrilo bi me da su mi rekli da taj procenat nije prepreka za moj samostalan život i rad“, kazala je Slađana.
Ismar Ramović na radnom mjestu
Ismar Ramović ima intelektualne smetnje u razvoju, a na zaposlenje je, nakon završetka školovanja, čekao gotovo tri godine. Da bi ostvario svoja prava i dobio priliku da radi, Ismar, kao i druge osobe sa invaliditetom, prolazi duge i komplikovane procedure. Pored ljekarskih, Ismar je išao na još dvije komisije za procjenu invaliditeta.
„Volio bih da sve mogu da završim na jednom mjestu i da ne čekam. Ne volim gužvu i čekanje, a kad pođem na te komisije, strah me je.“
Osobe sa invaliditetom često nijesu dovoljno informisane o svojim pravima i zavise od volje i procjene zaposlenih u administraciji. Na primjer, procjena komisije odvela je Balšu u Resursni centar „1. jun“, umjesto u redovnu osnovnu školu.
„Čim je upoznala Balšu, učiteljica Jadranka je rekla da on nije za Resursni centar, da program njihove škole nije prilagođen njegovim sposobnostima. Rekla nam je da Balša treba da se vrati u redovno školovanje po inkluziji. Ja do tog trenutka nijesam ni znala da postoji ta mogućnost“, kazala je Dragana.
Balša Marljukić čita na Brajevom pismu
Slično je i sa Slađanom – nije znala da ima pravo na procjenu invaliditeta i profesionalnu rehabilitaciju.
Slađana, Balša i Ismar voljeli bi kad bi na jednom mjestu mogli završiti sve procedure i dobiti informacije. UNDP, Vlada Crne Gore i nevladine organizacije, uz podršku Evropske unije, sada rade zajedno na projektu reforme sistema procjene invaliditeta.
Ovom refomom će invaliditet i potrebe svih osoba sa invaliditetom biti vještačeni na jednom mjestu. Procjene će se zasnivati na modelu ljudskih prava, a ne isključivo na medicinskom, kao do sada. To znači da će se procjenjivati i barijere sa kojima se suočavaju, kao i potrebna podrška za njihovo prevazilaženje i vođenje samostalnog života.
„Željela bih da sistem bude takav da su nam sve informacije pristupačne, dostupne na jednom mjestu i iskomunicirane na pravi način“, kaže Slađana Dakić.
Slađana Dakić radi sa kostimima
Međutim, administrativne prepreke nijesu jedine sa kojima je morala da se suoči. Predrasude u društvu dovodile su je u situaciju da svoj invaliditet mora da krije kako bi dobila posao.
„Smatrali su da me oštećenje sluha sprečava da radim svoj posao kako treba. Nijesu imali razumijevanja da, kao i svi, imam potrebu da radim, da se angažujem i napredujem u svom poslu“, priča Slađana. Sada, kaže, makar ima podršku među svojim kolegama i koleginciama.
Ismar Ramović pravi suvenire
Ismar je zadovoljan okruženjem u firmi gdje radi na proizvodnji suvenira.
„Lijepo mi je na poslu, jer se osjećam kao kod kuće“, priča Ismar. Voli da radi sa mašinama, da pravi kutije i magnete.
Iako osobe sa intelektualnim smetanjama u Crnoj Gori često ne nailaze na razumijevanje, podršku i prihvatanje društva, sa Ismarom to nije slučaj. „Družim se sa kolegama na poslu, a poslije posla pođemo na kafu. Nekad igramo fudbal ili košarku“, dodaje on.
Zaposlenje je preduslov za nezavisni život i inkluziju, a država nudi pogodnosti poslodavcima ukoliko zaposle osobe sa invaliditerom, kroz subencionisanje zarada i sredstava za prilagođavanje radnog mjesta.
Ismar je, kako kaže njegov poslodavac Nebojša Milikić, puno napredovao. „Svojim radom i rezultatima doprinosi sebi, našoj firmi i cijelom društvu“, dodaje Nebojša.
U međuvremenu, i Balša napreduje. Dok čeka da se sistem unaprijedi, raduje se školi, drugarima i usavršavanju šahovskih vještina – jer nije lako postati velemajstor!
Balša Marljukić - budući šahovski velemajstor!
(Priča je objavljena na sajtu UNDP EURASIA)
