Put žena koje su zajedno učile da zacjeljuju
Smijeh poslije tišine: Od ratne traume do zajednice podrške
5 Avgust 2026
Majke koje su ponovo osjetile smiraj srca i kćerke koje su kroz podršku drugih žena pronašle novu snagu, sada su vratile osmijeh na lice i barem nakratko uživale u običnim životnim radostima i osjećaju zajedništva. Neke su ratne udovice, neke su kćerke koje su odrasle bez očeva. Sve dijele teška sjećanja i teret uspomena iz perioda ratova 1990-ih godina na prostoru Bosne i Hercegovine. Naučile su da o svojoj boli govore malo ili nimalo, da se brinu o drugima prije nego o sebi. Ali tokom proteklih deset mjeseci nešto se promijenilo.
Kroz projekat „Prevazilaženje posttraumatskih posljedica kod žena sa ratnom traumom“, koji je realizovalo Udruženje „Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu – Jovan Divjak“ uz podršku Evropske unije (EU) i Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP), žene iz Visokog i Ilijaša nisu pronašle samo stručnu psihološku podršku. Pronašle su i nešto što im je nedostajalo još i više – trenutke za sebe i zajednicu koja ih podržava.
Radionica psihosocijalne podrške u Neumu
Na početku su na radionice dolazile kao potpuni stranci. Neke su govorile tek nekoliko riječi. Jedna učesnica iz Ilijaša prisjetila se da ju je bilo strah kako će se uklopiti među žene koje su već imale iskustva sa sličnim programima.
„Sjećam se, u početku sam samo odgovarala sa jednom, dvije riječi, kao dobro, lijepo, sve u redu... Mislim da sam se najviše otvorila poslije prvog zajedničkog druženja sa svim učesnicama projekta, jer sam vidjela da su druge kroz mnogo veće izazove prošle i to sa lakoćom pričaju i ne gledaju šta će drugi reći, već kako će se one osjećati“, napisala je nakon završetka programa.
„Ovaj projekat donio mi je slobodu u komunikaciji, izražavanju i pomogao mi u drugim životnim iskustvima“, zaključila je ona.
Upravo ta transformacija, od povlačenja i nepovjerenja prema otvorenosti i međusobnoj podršci, postala je jedno od najvažnijih obilježja projekta.
Tokom deset mjeseci žene su zajedno prolazile kroz psihosocijalne radionice, razgovarale o traumama, učile kako da prepoznaju i izraze emocije, ali i kako da ponovo pronađu prostor za radost u svakodnevnom životu. Projekat je obuhvatio 75 žena, više nego dvostruko od prvobitno planiranog broja, a na kraju je 80 posto učesnica prijavilo poboljšanu emocionalnu stabilnost i smanjene simptome traume.
Ali brojke same ne mogu ispričati ono što se događalo između radionica.
Za mnoge od njih posebno su značili trenuci koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo: zajedničko putovanje, pogled na prvi snijeg, zalazak sunca na moru ili odlazak u pozorište.
I snijeg i balet – družina koja uživa u svakom trenutku
Na retreatu na Bjelašnici žene su, kako same kažu, ponovo osjetile bezbrižnost.
„Snijeg je padao, a mi smo kao vesela djeca šetale i udisale oštar zrak. Pahuljica se nismo bojale, jer smo dozvolile da nam se tope na rumenim obrazima. Kao iz bajke, družina koja se ne umara“, napisala je jedna od učesnica, o svojim utiscima nakon radionice.
Radionica psihosocijalne podrške na Bjelašnici
Nekoliko mjeseci kasnije ista grupa žena zajedno je gledala baletsku predstavu „Giselle“ u Narodnom pozorištu Sarajevo. Za neke od njih to je bio prvi odlazak na balet u životu. Taj događaj, iako naizgled jednostavan, ostavio je dubok trag.
„Sve smo se sredile, frizure, šminka. Sve poslove ostavile i evo nas u pozorištu. Kao prave dive, kraljice sa ponosom koračamo crvenim tepihom“, napisala je ona. „Gledamo balet. Upijam svaki korak. Kako i tišina može da govori?“
Slično iskustvo opisala je i druga učesnica programa.
„Doživjela sam da idem i u pozorište da gledam baletsku predstavu. Balet me je smirio, tada sam osjetila smiraj srca“, napisala je. Potom je sebi postavila pitanje koje možda najbolje oslikava značaj projekta: „Da li bih ja sama otišla na Bjelašnicu ili Neum ili u pozorište? Ne bih. Jer bi mi uvijek bilo nešto preče.“
Za neke od njih, odlazak u pozorište bio je iskustvo koje će dugo pamtiti.
„Pozorište je ludo i nezaboravno. Toliko sam imala ljubavi za sve i osjećala sam se kao princeza. Prvi put gledam balet uživo“, napisala je. „Prije uključivanja u projekat mislila sam da za mene nema pomoći. Ali poslije ovoga osjećam se snažno i voljeno.“
Možda upravo u tim rečenicama leži suština ovih aktivnosti.
Mreža podrške nastavlja rasti
Iako su radionice bile osmišljene da pomognu ženama da se nose s posljedicama ratne traume, ono što se spontano razvilo bila je mreža međusobne podrške. Žene koje su godinama mislile da su same, počele su prepoznavati vlastite priče u pričama drugih žena.
„Shvatile smo da ni u kom problemu nismo same i da se sve zajedno može riješiti, rasteretiti se nečega što je godinama tinjalo u nama“, napisala je jedna od učesnica iz Visokog.
Druga je sažela iskustvo u nekoliko jednostavnih rečenica:
„Iz skepticizma uvjerila sam se u iskrenost. Od nepovjerenja naučile ste nas povjerenju.“
Na kraju projekta, najčešća poruka učesnica nije bila zahvalnost za radionice, putovanja ili aktivnosti. Bila je zahvalnost za osjećaj da nisu zaboravljene.
„Na nekoliko dana zaboravile smo teret koji nosimo i osjetile da postoje ljudi koji nas vide, razumiju i žele da nam vrate osmijeh“, napisale su žene iz Visokog u zajedničkom pismu. „Pokazali ste nam da nismo zaboravljene.“
Prevazilaženje traume kroz art terapiju, Neum
To i jeste najveće postignuće ove inicijative. Ona je pomogla ženama da se nose sa traumom, ali što je još i važnije, stvorila je prostor u kojem su od usamljenosti stigle do zajedništva, od šutnje do razgovora, i od osjećaja da moraju sve same do spoznaje da imaju oslonac i snagu.
Projekat koji je realizovalo Udruženje „Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu – Jovan Divjak“, samo je jedna od desetine inicijativa za podršku žrtvama, svjedocima i porodicama žrtava ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije tokom 1990-ih godina, koje su podržane bespovratnim sredstvima kroz regionalni program „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“. Ovaj program finansira Evropska unija, a provodi UNDP sa ciljem prevazilaženja nasljeđa ratne prošlosti, jačanja saradnje pravosudnih institucija u regionu i podrške kako žrtvama i njihovim porodicama, tako i novim generacijama, u izgradnji budućnosti zasnovane na međusobnom razumijevanju i povjerenju.