Uspjeh javnih politika može se mjeriti brojem usvojenih zakona, provedenih programa ili uloženih sredstava. Međutim, njihov stvarni učinak u konačnici se mjeri promjenama u životima ljudi – kada je prepreka manje, kada usluge postaju dostupnije i kada ljudi imaju više mogućnosti da žive samostalno, učestvuju u životu svojih zajednica i ostvaruju svoja prava ravnopravno s drugima.

To je posebno važno kada govorimo o pravima i inkluziji osoba s invaliditetom. Godinama se politika prema osobama s invaliditetom uglavnom svodila na novčane naknade i administrativne procedure. Iako je finansijska podrška i dalje važna, ona sama ne može odgovoriti na različite potrebe ljudi niti stvoriti uslove za njihovo puno i ravnopravno učešće u društvu.

Pristup zasnovan na ljudskim pravima zahtijeva mnogo više: pristupačne javne usluge koje odgovaraju potrebama ljudi, mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje, podršku za samostalan život te suštinsko učešće osoba s invaliditetom u donošenju odluka koje utječu na njihove živote.

Takvo razumijevanje nalazi se u osnovi reformi koje se trenutno provode u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Strategija razvoja sistema socijalne i dječije zaštite Federacije Bosne i Hercegovine predstavlja okvir za transformaciju sistema socijalne zaštite, s većim naglaskom na kvalitetne socijalne usluge, snažniju podršku porodicama i veće učešće korisnika u životu zajednice. Osnovni princip je jednostavan: usluge i institucije trebaju odgovarati potrebama ljudi i omogućiti im veću samostalnost.

Na ovom pristupu zasniva se i Strategija za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja povezuje prioritete u oblastima obrazovanja, zapošljavanja, zdravstvene i socijalne zaštite, pristupačnosti, stanovanja, mobilnosti i učešća u životu zajednice.

Važno je istaći da su organizacije osoba s invaliditetom učestvovale u izradi ovog okvira. Njihovo znanje, iskustvo i učešće ključni su kako bi javne politike odgovarale na stvarne prepreke i prioritete. Princip „Ništa o nama bez nas“ ne treba biti prisutan samo tokom konsultacija, već i u kreiranju, provođenju i praćenju javnih politika.

Od institucionalnog zbrinjavanja ka podršci u zajednici

Važan dio reforme predstavlja prelazak na usluge u zajednici i stvaranje većih mogućnosti za samostalan život.

Akcioni plan transformacije ustanova socijalne zaštite, čije početne aktivnosti uključuju Javnu ustanovu Pazarić, dio je dugoročnog procesa usmjerenog na razvoj alternativa institucionalnom zbrinjavanju i usluga koje ljudima omogućavaju da, kad god je to moguće, žive u svojim porodicama i zajednicama uz odgovarajuću stručnu i društvenu podršku.

Personalna asistencija, podrška porodicama, dnevni centri, savjetovališta i druge usluge u zajednici stoga nisu dodatne mjere. One su sastavni dio inkluzivnog sistema socijalne zaštite.

Pristup takvim uslugama ne bi trebao zavisiti od mjesta stanovanja niti od finansijskih mogućnosti pojedine lokalne zajednice. Osiguravanje ravnopravnije dostupnosti usluga širom Federacije Bosne i Hercegovine zato predstavlja jedan od ključnih izazova sistema socijalne zaštite.

Pripremljen je i novi Zakon o socijalnim uslugama, kojim se nastoje uspostaviti ujednačeniji standardi kvaliteta, uvesti licenciranje pružalaca usluga, jasnije urediti načini finansiranja i stvoriti uslovi za ravnomjerniji razvoj usluga širom Federacije Bosne i Hercegovine.

Zakoni i strategije, međutim, mogu donijeti stvarne promjene samo ako se pretoče u usluge koje su ljudima zaista dostupne.

Tokom protekle tri godine, kroz kapitalne transfere izdvojeno je više od 15 miliona KM za izgradnju, rekonstrukciju, modernizaciju i opremanje ustanova i prostora u kojima se pružaju socijalne usluge širom Federacije Bosne i Hercegovine. Dodatnim programima pružena je podrška javnim ustanovama, organizacijama civilnog društva i drugim pružaocima usluga u jačanju postojećih kapaciteta i razvoju novih oblika podrške.

Sljedeći izazov jeste osigurati da ova ulaganja doprinesu održivom sistemu pristupačnih i kvalitetnih usluga u zajednici.

Otvaranje tržišta rada

Zapošljavanje je još jedan od ključnih preduslova inkluzije i samostalnog života.

Osobe s invaliditetom trebaju imati mogućnost da svoja znanja, kvalifikacije i profesionalne sposobnosti ostvaruju na otvorenom tržištu rada, ravnopravno s drugima. Zaštićeno zapošljavanje može i dalje pružati važne mogućnosti određenom broju ljudi, ali ne bi trebalo biti jedini dostupan put.

Nedavne izmjene u primjeni Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, uključujući izmjene podzakonskih akata Fonda, imaju za cilj učiniti podršku zapošljavanju dostupnijom poslodavcima i osobama s invaliditetom.

Posljednjim izmjenama pravo na poticaje za zapošljavanje na otvorenom tržištu rada prošireno je i na osobe s utvrđenim invaliditetom od 50 posto, čime je povećan broj osoba koje mogu koristiti ove mjere.
To je važan korak ka tržištu rada na kojem osobe s invaliditetom imaju veći izbor i više mogućnosti za zapošljavanje, a podrška se oblikuje u skladu s individualnim sposobnostima, težnjama i potrebama.

Reforme kroz partnerstvo

Nijedna institucija ne može sama ostvariti sistemske promjene.

Saradnja s organizacijama osoba s invaliditetom, civilnim društvom, lokalnim zajednicama, međunarodnim partnerima i Ujedinjenim nacijama važan je dio ovog procesa. Radna grupa Ujedinjenih nacija za inkluziju osoba s invaliditetom (DIWG) pruža dodatnu platformu za razmjenu znanja, prepoznavanje prepreka i bolje usklađivanje javnih politika i praksi s međunarodnim standardima u oblasti prava osoba s invaliditetom.

Takva partnerstva mogu osigurati stručnu podršku, olakšati dijalog i pomoći u razvoju novih pristupa. Ipak, održivost promjena u konačnici zavisi od toga da domaće institucije preuzmu odgovornost za reforme i osiguraju da one postanu trajni i sastavni dio javnih politika.

Različite mjere koje se trenutno provode – od socijalnih usluga i podrške u zajednici do zapošljavanja i pristupačnosti – zato treba posmatrati kao međusobno povezane dijelove šire transformacije ka inkluzivnijem sistemu.

Mjerilo uspjeha neće biti samo broj usvojenih strategija, iznos izdvojenih sredstava ili broj provedenih programa. Pravi pokazatelj bit će da li osoba s invaliditetom može dobiti podršku koja joj je potrebna, obrazovati se i zaposliti, učestvovati u životu svoje zajednice, donositi odluke o vlastitom životu i ostvarivati svoja prava ravnopravno s drugima.

To je sistem socijalne zaštite kojem trebamo težiti: sistem koji pruža zaštitu kada je ona potrebna, podržava samostalnost gdje god je to moguće i stvara mogućnosti da svi ravnopravno učestvuju u društvu.

Izgradnja takvog sistema zahtijeva vrijeme. Ali ulaganje u inkluziju, pristupačnost i dostojanstvo nije samo ulaganje u socijalnu zaštitu. To je ulaganje u pravednije, snažnije i otpornije društvo za sve.

*****
Stavovi izneseni u ovom tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno stavove Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP) ili Ujedinjenih nacija.