Intervju stalne predstavnice UNDP-a u Crnoj Gori Daniele Gašparikove za Portal Analitika:

Povjerenje žrtava u ukupni sistem je veoma nisko, čak 74% žrtava seksualnog nasilja to nikada nikome nije reklo. Izmjene ključnih zakona treba da dovedu do usklađivanja kaznene politike sa međunarodnim standardima

„Mnoge žene globalno, pa i u Crnoj Gori, žive u strahu od nasilja. Procjene UNDP-a pokazuju da je svaka treća žena u Crnoj Gori doživjela neki oblik nasilja tokom svog života“, kazala je u intervjuu za Portal Analitika stalna predstavnica UNDP-a u Crnoj Gori Daniela Gašparikova.

Uoči globalne kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“, koja na inicijativu UN već godinama počinje 25. novembra Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, sa Gašparikovom smo razgovarali o rodnoj (ne)ravnopravnosti u našoj zemlji, ali i na temu sve učestalijih slučajeva nasilja nad ženama koji su u proteklom periodu potresli crnogorsku javnost.

Na početku razgovora za Analitiku, Gašparikova govori o tome koliko su institucije sistema zakazale kada je riječ o nasilju nad ženama, kako smanjiti rodno uslovljeno nasilje, te koji preventivni programi daju bolje rezultate. Napominje da neće reći ništa novo kad naglasi da je nasilje neprihvatljivo, da se mora zaustaviti i da moramo imati nultu toleranciju prema svim njegovim oblicima, kao najekstremnijoj manifestaciji neravnopravnosti žena.

„Nasilje nad ženama - fizičko i psihičko - ostavlja ozbiljne posljedice na društvo u cjelini, jer svaki novi slučaj otvara ozbiljna pitanja odgovornosti svake karike u sistemu i njegove spremnosti da prepozna i spriječi nasilje i zaštiti živote žena.

Crnogorsko društvo oblikovano je duboko ukorijenjenim patrijarhalnim stavovima i normama koje potencijalno mogu da budu osnov za neprihvatljive oblike ponašanja, među kojima je svakako rodno zasnovano nasilje“, poručuje Gašparikova.

POTREBNA REFORMA KOJA BI SISTEMSKI RIJEŠILA PROBLEM I SPASILA ŽIVOTE

Posebno je pandemija COVID-19, kako ističe naša sagovornica, pokazala da dom nije najsigurnije mjesto za žrtve nasilja.

„Zbog toga smo bez oklijevanja podržali nevladine organizacije u uspostavljanju 24-časovne podrške žrtvama nasilja, uključujući i kreiranje aplikacije „Budi sigurna“, koja je od nemjerljivog značaja za žene žrtve nasilja“, dodaje ona.

Crna Gora, smatra Gašparikova, ima razvijenu mrežu nevladinih organizacija koje pružaju podršku žrtvama nasilja i kojima one vjeruju. Zbog toga je, kaže, važno da država pronađe održiv i dugoročan model finansiranja ovih NVO.

„Ovo mora biti urađeno u skladu sa najboljim evropskim praksama i uz tijesnu saradnju i povjerenje između ženskih NVO, centara za socijalni rad i policije. Konačno, ratifikovanjem Istanbulske konvencije država se na ovo i obavezala“, ističe Gašparikova.

S druge strane, kaže, zabrinjava činjenica da žrtve nasilja ne vjeruju institucijama, već da spas uglavnom pronalaze u organizacijama civilnog društva koje se i same bore sa nedostatkom kapaciteta i sredstava.

„Povjerenje žrtava u cjelokupni  sistem je veoma nisko. Na primjer, čak 74% žrtava seksualnog nasilja to nikada nikome nije reklo. Formalni sistem multidisciplinarne zaštite postoji, ali u praksi ne funkcioniše adekvatno, povremeno podržavajući  i tradicionalne stereotipe, što dovodi do izlaganja žrtava traumatizaciji, gubljenju povjerenja u institucije i odustajanju od sudskih sporova. Izmjene ključnih zakona treba da dovedu do usklađivanja kaznene politike sa međunarodnim standardima“, poručuje Gašparikova.

Napominje da je UNDP dao punu podršku državi u izradi Protokola o postupanju u slučajevima nasilja, digitalizaciji socijalnog sistema zaštite, licenciranju specijalizovanih servisa za žrtve, kontinuiranom istraživanju prevalence nasilja, intenzivnim edukacijama, kampanjama i unapređenju normativnog okvira.

„Sve ovo, međutim, još uvijek nije rezultiralo efikasnim sisitemom prevencije i zaštite od nasilja. Zato je potrebna odlučna reforma koja će sistemski riješiti problem i spasiti živote“, kategorična je Gašparikova.

Dodaje da osim trauma i često trajnih posljedica koje nasilje ostavlja na žrtve pojedinačno i na njihove porodice, to donosi ogromnu štetu cijelom društvu i njegovom razvoju.

„Ako pogledamo samo sa finansijskog aspekta, istraživanje UNDP-a pokazuje da nasilje nad ženama košta državni budžet do 0,5% BDP ili oko 18 miliona eura godišnje – kako zbog oslabljene radne produktivnosti, tako i zbog odsustva žrtava nasilja sa posla“, ukazuje Gašparikova.

POTREBNA REFORMA KOJA BI SISTEMSKI RIJEŠILA PROBLEM I SPASILA ŽIVOTE

Posebno je pandemija COVID-19, kako ističe naša sagovornica, pokazala da dom nije najsigurnije mjesto za žrtve nasilja.

„Zbog toga smo bez oklijevanja podržali nevladine organizacije u uspostavljanju 24-časovne podrške žrtvama nasilja, uključujući i kreiranje aplikacije „Budi sigurna“, koja je od nemjerljivog značaja za žene žrtve nasilja“, dodaje ona.

Crna Gora, smatra Gašparikova, ima razvijenu mrežu nevladinih organizacija koje pružaju podršku žrtvama nasilja i kojima one vjeruju. Zbog toga je, kaže, važno da država pronađe održiv i dugoročan model finansiranja ovih NVO.

„Ovo mora biti urađeno u skladu sa najboljim evropskim praksama i uz tijesnu saradnju i povjerenje između ženskih NVO, centara za socijalni rad i policije. Konačno, ratifikovanjem Istanbulske konvencije država se na ovo i obavezala“, ističe Gašparikova.

S druge strane, kaže, zabrinjava činjenica da žrtve nasilja ne vjeruju institucijama, već da spas uglavnom pronalaze u organizacijama civilnog društva koje se i same bore sa nedostatkom kapaciteta i sredstava.

„Povjerenje žrtava u cjelokupni  sistem je veoma nisko. Na primjer, čak 74% žrtava seksualnog nasilja to nikada nikome nije reklo. Formalni sistem multidisciplinarne zaštite postoji, ali u praksi ne funkcioniše adekvatno, povremeno podržavajući  i tradicionalne stereotipe, što dovodi do izlaganja žrtava traumatizaciji, gubljenju povjerenja u institucije i odustajanju od sudskih sporova. Izmjene ključnih zakona treba da dovedu do usklađivanja kaznene politike sa međunarodnim standardima“, poručuje Gašparikova.

Napominje da je UNDP dao punu podršku državi u izradi Protokola o postupanju u slučajevima nasilja, digitalizaciji socijalnog sistema zaštite, licenciranju specijalizovanih servisa za žrtve, kontinuiranom istraživanju prevalence nasilja, intenzivnim edukacijama, kampanjama i unapređenju normativnog okvira.

„Sve ovo, međutim, još uvijek nije rezultiralo efikasnim sisitemom prevencije i zaštite od nasilja. Zato je potrebna odlučna reforma koja će sistemski riješiti problem i spasiti živote“, kategorična je Gašparikova.

Dodaje da osim trauma i često trajnih posljedica koje nasilje ostavlja na žrtve pojedinačno i na njihove porodice, to donosi ogromnu štetu cijelom društvu i njegovom razvoju.

„Ako pogledamo samo sa finansijskog aspekta, istraživanje UNDP-a pokazuje da nasilje nad ženama košta državni budžet do 0,5% BDP ili oko 18 miliona eura godišnje – kako zbog oslabljene radne produktivnosti, tako i zbog odsustva žrtava nasilja sa posla“, ukazuje Gašparikova.

COVID-19 KRIZA JE BILA TEST ZA DRUŠTVO KADA JE U PITANJU ISTINSKA RAVNOPRAVNOST

U tom kontekstu, a imajući u vidu sveukupnu situaciju u zemlji, interesovalo nas je koliko je u nestabilnim vremenima poput ovog, od suštinskog značaja da Crna Gora izgradi otpornost društva i sistema kako bi se u „novoj realnosti“ svim građanima obezbijedile jednake mogućnosti. I da niko, a posebno žene, u tom procesu ne bude zapostavljen. 

„Ujedinjene nacije globalno preduzimaju akcije da se okonča siromaštvo, zaštiti planeta i obezbijedi mir i prosperitet. Ovo je sadržano u Ciljevima održivog razvoja, koji imaju mnogo širi opseg, jer ističu i važnost vladavine prava i stvaranja jakih odgovornih institucija koje upravljaju mirnim, stabilnim i inkluzivnim društvima i podrazumijevaju uključivanje žena u sve sfere razvoja“, kaže Gašparikova.

Napominje da UNDP dosljedno uključuje sve ove principe u svoj rad u Crnoj Gori, koja je ovaj ambiciozni globalni okvir pretočila u sopstvenu Nacionalnu strategiju održivog razvoja. „Strategija u centar stavlja čovjeka, pa time i ljudska prava i rodnu ravnopravnost. Ipak, napominjem da je ključno da pronađemo način da sprovodimo strategije i osiguramo sveobuhvatne i budžetom pokrivene akcije koje uspostavljaju jasnu odgovornost za ostvarivanje napretka, uključujući nužnu promjenu kursa u slučajevima da strategije ne daju željene rezultate“, ističe naša sagovornica.

S tim u vezi, ocjenjuje, kriza je bila test za društvo kada je u pitanju istinska ravnopravnost. „Rezultati, nažalost, nijesu ohrabrujući – i kada govorimo o nasilju u porodici, i o nesrazmjernom teretu rada u kući, ali i kada govorimo o učešću u ekonomskim aktivnostima.

Uspješnost ulaganja u oporavak ekonomije treba mjeriti ne samo kroz BDP, već i kroz poboljšanje blagostanja žena – ako ovi indikatori pokažu poboljšanje, sigurna sam da će ekonomski i društveni oporavak od pandemije osjetiti svi građani i građanke Crne Gore, bez izuzetka“, poručuje Gašparikova.

NI ČETVRTINA POSLOVNIH SUBJEKATA U CRNOJ GORI NIJE U VLASNIŠTVU ŽENA

Sa stalnom predstavnicoma UNDP-a u Crnoj Gori razgovarali smo i o uzrocima rodne nejednakosti koji su najvidljiviji upravo u ekonomskoj sferi. Upitali smo je koje sve procese treba pokrenuti i koje akivnosti nužno sprovesti kad je riječ o ekonomskom osnaživanju žena u našoj zemlji.

„Ako države ne omoguće ženama da ravnopravno učestvuju u ekonomskim aktivnostima, kroz raspolaganje kapitalom, pristup poslovima ili kontrolu nad sopstvenim vremenom – onda  se ne mogu razvijati  i napredovati. Prema Svjetskoj banci, povećanje ženskog preduzetništva i učešća žena u radnoj snazi doprinijelo bi povećanju BDP-a regiona Zapadnog Balkana za čak do 20%“, kaže Gašparikova.

Napominje i da su prije izbijanja pandemije COVID-19 bili svjesni da je razvoj ženskog preduzetništva u našoj zemlji spor.

„Podaci već duži niz godina, nažalost, ukazuju na veliki rodni jaz u ekonomiji između muškaraca i žena. Žene čine oko 60% svih nezaposlenih u Crnoj Gori, čine većinu onih koji ne traže aktivno posao, a kao razlog ističu neplaćeni rad u kući koji se dominantno odnosi na njegu starih i nemoćnih lica i djece.

I pored zakonom zagarantovane ravnopravnosti u pogledu nasljedstva, manje od 10% cjelokupne imovine u Crnoj Gori je u vlasništvu žena, što, prema riječima naše sagovornice, predstavlja ozbiljnu barijeru za pokretanje sopstvenog biznisa i postizanje ekonomske nezavisnosti.

„Ni četvrtina poslovnih subjekata u Crnoj Gori nije u vlasništvu žena. Kao rezultat imamo žene koje uglavnom rade na slabo plaćenim, često privremenim poslovima, i koje su se dodatno našle na udaru pandemije. Brojne žene dovedene su u rizik gubljenja poslova i prihoda, bez adekvatne zaštite“, poručuje ona.

PREPOZNATI ŽENSKU POKRETAČKU SNAGU

Zato je, kaže, u osnovi inicijative za ekonomsko osnaživanje žena na Zapadnom Balkanu, koju je UNDP prije godinu pokrenuo sa Savjetom za regionalnu saradnju (RCC), jačanje saradnje na različitim rodnim pitanjima i podsticanje reforme koja će povećati učešće žena u privredi.

Naročito danas kad, kako ističe, zemlje definišu načine ekonomskog oporavka od pandemije, žene predstavljaju potencijal svakog društva čije bi kapacitete trebalo prepoznati i iskoristiti kao pokretačku snagu.

„Vidjeli smo da određene inicijative snažno zažive, poput one Ženske političke mreže da lokalne uprave opredjeljuju bespovratna sredstva preduzetnicama, a koja je u kontekstu krize dobila poseban značaj, omogućivši mnogim preduzetnicama da se izbore sa izazovima. Ipak, pojedinačne inicijative u tom pravcu nijesu dovoljne, zbog čega i ova regionalna UNDP inicijativa, predviđa multilateralan, dugoročan pristup ka stvaranju razvojnih prilika, ekonomskom povezivanju i ostvarivanju ekonomske stabilinosti. Bez ekonomskog osnaživanja žena, nijedno društvo neće biti dovoljno otporno na buduće udare i krize“, poručuje Gašparikova.

POLOVINA ŽENA NA TRŽIŠTU RADA ISKUSI POVREDU „ZAGARANTOVANIH“ PRAVA

Naša sagovornica napominje da, iako Ustav Crne Gore tretira rodnu ravnopravnost kao temeljnu vrijednost, žene i dalje nijesu jednake kad je u pitanju pristup zapošljavanju.

„ A kada se zaposle, vjerovatno će se suočiti sa diskriminacijom zbog osnivanja porodice, doživjeti seksualno uznemiravanje na radnom mjestu ili će naići na nevidljive barijere u svojoj profesionalnoj karijeri. Nažalost, naše istraživanje govori da gotovo polovina (48%) žena na tržištu rada iskusi povredu svojih „zagarantovanih“ prava“, napominje Gašparikova.

Navodi i da je primjer rodnog jaza u primanjima u Crnoj Gori  16%.

„Dva su ključna faktora za ovakvu razliku: prvi je to što su žene često zaposlene u sektorima sa nižim platama i drugi da žene i muškarci nijesu jednako plaćene za isti posao, uprkos tome što je načelo jednake zarade za rad jednake vrijednosti integrisano u Zakon o radu“, navodi ona.

U Zakonu se, podsjeća, eksplicitno definiše da poslodavac ne može da odbije da zaključi ugovor o radu sa ženom zbog trudnoće, niti joj zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta može ponuditi izmjenu ugovora o radu pod nepovoljnijim uslovima.

„Pa ipak, građanke Crne Gore su nam, u našem istraživanju, potvrdile da su pitanja o planiranju porodice, trudnoći, bračnim namjerama, sastavni dio velikog broja intervjua za zaposlenje u privatnom sektoru.

Stoga, svakodnevno se potvrđuje da je prvi važan korak imati dobre zakone i podzakonske akte, ali da nije dovoljno  ako se ti zakoni ne sprovode u praksi.  Dakle, u ovoj fazi je važno da  sve relevantne institucije budu osnažene da sprovode zakon, a da pravosudne institucije svojim odlukama sankcionišu diskriminaciju i time obeshrabruju potencijalna, slična diskriminatorna ponašanja“, kaže Gašparikova.

S druge strane, napominje da UNDP vidi i poslodavce koji su primjer dobre prakse jer stvaraju radno okruženje koje privlači talente, bez obzira na pol.

„Upravo ovakvi poslodavci svjedoče o povećanoj produktivnosti, profitu, motivaciji tima i jednoj  sveukupnoj kulturi poštovanja ljudskih prava unutar kompanije.

Dakle, rješenje nije samo u zakonskoj regulativi, već u cjelokupnom sistemskom pristupu, koji uključuje i promjene percepcija i stavova, uvođenje standarda i jačanje institucija za zaštitu i poštovanje rodne ravnopravnosti, stvaranje afirmativnog ambijenta i, svakako, posvećenog liderstva“, poručuje Gašparikova.